UMJETNIČKA PROPAGANDA HEYNOWSKOG I SCHEUMANNA NA KRATKOM UTORKU
Heynowski i Scheumann
Prvi Kratki utorak nakon koronične pauze, i posljednji prije ljetne, održat će se 9. lipnja u kinu Tuškanac u Zagrebu, u 21h, a biti će posvećen najpoznatijim i najkontroverznijim istočnonjemačkim dokumentaristima - dvojcu Heynowski i Scheumann. Šefovi potpuno autonomnog, ali državno financiranog produkcijskog 'H&S Studia' od 1969. do 1982. realizirali su oko 70 filmova koji su većinom razotkrivali pogubnu politiku zapadnih zemalja u Vijetnamu, Čileu i postkolonijalnoj Africi. I dok su filmovi bili dobrim dijelom propagandnog karaktera, imali su zapanjujuću razinu umjetničke inventivnosti i jedinstvenosti. Tijekom 70-ih kružili su svjetskim festivalima, na kojima su dobivali brojne nagrade, da bi raspadom DDR-a pali u zaborav. Na programu ćemo gledati četiri H&S filma, od kojih izdvajamo šokantno remek-djelo 'Čovjek koji se smije - ispovjed jednog ubojice' (Der lachende Mann - Bekenntnisse eines Mörders), u kojem uz bocu alkohola njemački plaćeni vojnik Siegfried 'Kongo' Müller otkriva kako svoju nacističku prošlost, tako i zločinačke aktivnosti tijekom građanskog rata u Kongu 60-ih. S obzirom na način na koji su Heynowski i Scheumann postigli svoj redateljski cilj, film se smatra pretečom 'Čina smaknuća' (The Act of Killing) Joshue Oppenheimera, najvažnijeg dokumentarca snimljenog posljednjih desetak godina. Program je sastavio austrijski filmolog Alejandro Bachmann koji će ga i najaviti, nažalost virtualnim putem.
Heynowski i Scheumann
Čovjek koji se smije - ispovjed jednog ubojice
Čovjek koji se smije - ispovjed jednog ubojice
Walter Heynowski (rođen 1927.), Gerhard Scheumann (1930. - 1998.) i njihov 'H&S Studio' bili su anomalija na filmskoj sceni Njemačke Demokratske Republike. Za razliku od većine svojih kolega bili su slobodni u izboru tema za svoje filmove, a mogli su i putovati svijetom. To je bilo ključno za njihov rad, budući da su im filmovi predstavljali svojevrsne izvještaje o vanjskoj politici pojedinih zemalja, u kojima su oštro kritizirali zapadni imperijalizam i kapitalizam, od svoje najčešće teme - SAD-a i njihovog angažmana u Vijetnamu (filmovi 'Remington Cal. 12', 'Amok', '100', 'Am Wassergraben'...), preko filmova o Čileu za vrijeme Pinochetove diktature ('Geldsorgen', 'Psalm 18', 'Mitbürger'), do onih o često ilegalnim vojnim intervencijama evropskih zemalja u Afriku ('Kommando 52', 'Der lachende Mann'). Osim toga ponekad su se bavili i geografski im bližim temama, kao što je 'dekadencija života' u Zapadnoj Njemačkoj ('O.K', 'Wink vom Nachbarn'). Početkom 80-ih kamerama su zabilježili i genocid počinjen od strane Crvenih Kmera u Kambodži ('Die Angkar'), što se u tom trenutku sasvim kosilo s politikom istočnonjemačke komunističke partije, koja je pozitivno gledala na Pola Pota. Zbog toga je 1982. studio prestao s produkcijom, a Heynowskom i Scheumannu je zabranjen daljni rad.
Remington Cal. 12
Remington Cal. 12
Što se tiče estetskog principa njihovog djelovanja, nije ih toliko zanimala reprezentacija stvarnosti, nego konstrukcija filmske istine, u kojoj su ponekad blago 'natezali' činjenice. Njihovi filmovi visoko su estetizirani, s inovativnom uporabom montaže, mizanscene i glazbe. Povremeni didaktički ton uvijek je izbalansiran s dramatskom strukturom i 'konkretno - senzualnim' (termin koji je stvorio Heynowski) slikama, koje su filmove trebale napraviti prihvatljivijim široj publici. Naime, idealistički cilj Heynowskog i Scheumanna bio je stvoriti teorijski okvir za socijalističko-dokumentarnu filmsku estetiku, kako bi podigli svijest istočnonjemačke radničke klase. Polazna točka bile su im rane teorije ne-narativnog filma Dzige Vertova, na koje se nastavljala marksistička ideologija, s velikim utjecajem u to vrijeme novog masovnog medija - televizije, koju su smatrali idealnim sredstvom za edukaciju. Uz mnoge svoje filmove H&S objavljivali su i knjige, u kojima se raspravljalo o metodološkim i estetskim pristupima, kao i o važnosti dokumentarizma za javno školstvo. Iako ih je zapadna kritika donekle s pravom optuživala za propagandizam, čak i oni koji se nisu slagali s njihovim stavovima ili načinom na koji su ih izlagali, nisu im mogli poreći umjetničku virtuoznost, koja se može usporediti jedino s već spomenutom Vertovom ili kubanskim majstorom Santiagom Álvarezom. Zbog toga se nakon perioda zaborava u 90-ima i nultima, filmovi Heynowskog i Scheumanna posljednjih godina ponovo prikazuju na mnogim festivalima diljem svijeta, gdje nailaze na oduševljen prijem.
Prvi film koji ćemo gledati na Kratkom utorku su 'Problemi s novcem' (Geldsorgen) iz 1975., čiji glavni 'junak' je Eduardo Cano, direktor Centralne banke Čilea iz doba vladavine vojne hunte na čelu s Pinochetom. On se u intervjuu autorima žali na tada popularnu aktivističku praksu pisanja revolucionarnih poruka na novčanicama. Iako Cano stalno nadoštampava novac i vadi 'pošarani' iz upotrebe, i dalje nailazi na poruke poput: 'Živio Allende!', 'Lopovska hunta' i 'Izgubili smo bitku, ali ne rat.' Film je dobio glavnu nagradu na festivalu u Oberhausenu 1976., kao i nagradu žirija na festivalu u Leipzigu 1975.
Problemi s novcem
Problemi s novcem
Nakon toga gledamo dva filma u kojima se Heynowski i Scheumann bave američkom intervencijom u Vijetnamu. 'Remington Cal. 12' dokumentira upotrebu eksperimentalnog streljiva na bojištu kod Da Nanga u Južnom Vijetnamu. Radilo se o mecima tzv. kalibra 12 koji su u sebi imali 20 malih metalnih strelica koje bi se raspršile po tijelu pogođenog. One su po izjavama komandosa u filmu 'mogle žrtvi raznijeti nogu s 50 metara', a takvi meci se nisu koristili u slobodnoj prodaji ni za lov na životinje. Naravno, nisu bili ni u skladu s tada prihvaćenim konvencijama ratovanja. U filmu 'Na jarku' (Am Wassergraben) Heynowski i Scheumann se nakon 10 godina vraćaju na poprište najvećeg američkog ratnog zločina u Vijetnamu, u selo My Lai gdje je pod vodstvom poručnika Williama Calleya 16. ožujka 1968. masakrirano oko 500 nenaoružanih civila. Oni pokušavaju rekonstruirati događaje kroz fotografije vojnog fotografa Ronald Haeberlea, ali i intervjue s preživjelima.
Na jarku
Posljednji film na programu jedan od najvažnijih dokumentaraca ikad snimljenih - 'Čovjek koji se smije - ispovjed jednog ubojice' (Der lachende Mann - Bekenntnisse eines Mörders) iz 1966. U njemu H&S, izdajući se za reportere časopisa Stern, intervjuiraju Siegfrieda Müllera zvanog Kongo, ozloglašenog njemačkog najamnog vojnika koji se našao u Evropi na odmoru između 'misija'. Müller se pojavljuje sa Željeznim križem koji visi s maskirne uniforme, pun sebe i uvjeren da razgovora s ljudima koji mu se dive, kreće polagano ispijati bocu Pernoda i nonšalantno sa smiješkom otkrivati detalje svojih krvavih ilegalnih aktivnosti. Predstavljajući se kao 'branitelj zapadne civilizacije od boljševičke prijetnje' opisuje krvoproliće u Kongu koje je pomogao orkestrirati, dok H&S kao ilustraciju koriste sekvence iz svog ranijeg filma na tu istu temu - 'Commando 52'. Film je bio dugo zabranjen u Zapadnoj Njemačkoj zbog njihove vlastite kolonijalne prošlosti.
Čovjek koji se smije - ispovjed jednog ubojice
Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, filmove puštamo s raznih formata (vidi raspored), imaju engleske titlove ili naraciju, a ulaz je 20kn.
Raspored filmova (98 min):
Problemi s novcem (Problemas de dinero / Geldsorgen), 1975., 6 min, 35 mm
Remington Cal. 12, 1972., 14 min, 35mm
Na jarku (Am Wassergraben), 1978., 16 min, 35mm
Čovjek koji se smije - ispovjed jednog ubojice (Der lachende Mann - Bekenntnisse eines Mörders), 1966., 62 min, SD file
|
