STUDIJE I ISTRAŽIVANJA

Filmske pedesete*

UDK: 791.622(497.5)"195"

Pedesete godine 20. stoljeca razdoblje su razrade i standardizacije kinematografskog sustava u Hrvatskoj u sklopu nove države — socijalisticke Jugoslavije, te razdoblje konstituiranja masovne urbane kulture. Tek je socijalisticko sustavno razvilo kinematografiju u razgranatu i razradenu kulturnu industriju, držeci film važnim sredstvom masovne propagande i opceg prosvjecivanja. Razdoblje pedesetih bilo je obilježeno izrazitom razvojnom otvorenošcu kulturne i ekonomske politike u podrucju kinematografije, pa je primjerice realizirana ideja o mogucnosti proizvodnje crtanog filma, a osnovan je i Zagreb film kao specijalizirano poduzece kratkog filma, poticana je i amaterska proizvodnja, utemeljena je savezna Jugoslovenska kinoteka i tako dalje. Postupno su uvedeni festivali koji su ubrzo i specijalizirani — festival jugoslavenskih filmova u Puli (utemeljen 1954) od 1960. specijalizirao se u festival cjelovecernjeg igranog filma, a u Beogradu je utemeljen svejugoslavenski festival kratkog filma. Filmska je kritika pretežito pristupala filmu s ideološkim kriterijima a osim domacih na isti su nacin prosudivani i strani filmovi, poput Hustonove Džungle na asfaltu (The Asphalt Jungle, 1950), no presudniji je bio ’prevencijski’ filter — niz ideoloških ’citanja’ i komisija koje su odlucivale o raznim elementima filma. No, cesto su filmovi kritizirani kao umjetnicki neuspjeli (Koncert Branka Belana iz 1954) premda je pravi razlog bio ideološki. Zbog takvog je konteksta film bio pod pritiskom populisticnosti kako bi obuhvatio širok raspon stanovništva, pri cemu je (kao i u socrealizmu) propisivan klasicni stil — orijentiran na »realisticke« fabule, no bez zapadnjackih tema. U dokumentarnom je filmu postojala jaca tradicija nego u igranom, zbog cega je vizualni stil cesto bio u kontrastu s grubo shematiziranim komentarom.
Stvaranjem individualnoga proizvodnog kontinuiteta u pedesetima javlja se mogucnost stilske prepoznatljivosti — primjeri su u igranome filmu Branko Bauer i Fedor Hanžekovic, a u dokumentarnom filmu Milan Katic, Branko Belan, Rudolf Sremec i Branko Marjanovic. Modernisticke se tendencije isprva javljaju na podrucju crtanoga filma, sa autorski jakim i politicki utjecajnim osobama kao što su Dušan Vukotic i Vatroslav Mimica, no oko tih se tendencija formirala cijela Zagrebacka škola crtanog filma. Ante Babaja snima alegorijske, izrazito stilizirane kratke filmove, a naznaka predstojeceg modernizma ima i u Rudolfa Sremeca i Šime Šimatovica. Amaterski filmovi Mihovila Pansinija, Tomislava Kobije i Ivana Martinca pripremili su avangardisticki pokret eksperimentalnog filma pocetkom 1960-ih. U ovom je razdoblju ’diletantizam’, medutim, toleriran, na što je burno reagirala autorska kinematografija u sljedecem desetljecu.

Hrvoje Turković