OGLEDI I OSVRTI
Truffaut — provizorno, definitivno
UDK: 791.633-051Truffaut, F. Ogled o opusu Françoisa Truffauta. Isprva
kritik, slavan po eseju »Određena tendencija francuskog filma«,
Truffaut je već svojim prvim igranim filmom, kratkometražnim
Deranima, demonstrirao vještinu nijansiranja značenja suptilnim
mizanscenskim postupcima, montažnim ritmom i osvjetljenjem
te kritičku uporabu pripovjednih i predstavljačkih konvencija
što određuje čitav njegov opus. Radeći najčešće sa stalnim
suradnicima npr. asistenticom režije Suzanne Schiffman, skladateljom
Georgesom Delerueom, snimateljima Raoulom Coutardom i Nestorom
Almendrosom ili glumcem Jean-Pierreom Léaudom, te uvijek
u okviru svoje tvrtke, po vlastitim je riječima snimao »samo
filmove koje sam želio snimiti.«
Prikaz nastojanja protagonista
da se afirmiraju unutar simboličkog poretka — škole (400
udaraca), vojske (Ukradeni poljupci), očinskog autoriteta
(Priča o Ad#le H.), znanstvenog diskursa (Lijepa djevojka
poput mene), filmske industrije (Američka noć), totalitarnog
društva (Fahrenheit 451; Posljednji metro) ili civilizacije
općenito (Divlji dječak) — kao i supostavljanje fanatične
odanosti u ljubavnom odnosu nepostojanosti i stalnoj izmjeni
partnera (Pucajte u pijanista, Jules i Jim, Nježna koža,
Nevjesta je bila u crnini, Sirena s Mississippija, Dvije
Engleskinje i kontinent, Čovjek koji je volio žene, Zelena
soba, Žena iz susjedstva, Živahno nedjelja!), u prvi plan
ističe dijalektičku povezanost zadanog i žuđenog, ukazujući
naglašavanjem privremene uspješnosti provizornih rješenja
nasuprot sputavajućem i (auto)destruktivnom učinku primjene
rigidnih obrazaca prilagodbu i prisvajanje simboličkih
kodova kao jedini način ostvarenja identiteta.
Nužnost
nadilaženja binarnih opreka, fabularno često predočena
narušavanjem simetrije ljubavnog para uvođenjem treće osobe,
a strukturno otvorenim krajem, kao i neprestano podrivanje
gledateljskih očekivanja, skreću pozornost na artificijelnost
fikcionalnog konstrukta, istodobno prikazujući nemogućnost
nalaženja definitivnog razrješenja kao poticaj daljnjem
traženju. Stalnim variranjem osnovne strukture kroz raznorodne
tematsko-motivske sklopove i oblikovne postupke, Truffautovi
filmovi razrađuju međudjelovanje provizornog i definitivnog
kao nedovršivo nastojanje samoostvarenja unutar film. tradicije,
u skladu s vlastitim zahtjevom da »film izrazi ili užitak
snimanja filma ili agoniju snimanja filma.«
Tomislav Brlek
|
