IZ TEORIJE FILMA

Metafikcija i film

UDK: 791.041.7:791.62 791.3

Kada, poput kraja filma Smisao života Montyja Pythona (Monty Python’s The Meaning of Life, 1983), lik obavještava gledateljstvo kako se upravo stiglo do kraja filma riječ je o metafikciji, postupku češćem u povijesti filma no što se u prvi mah može pretpostaviti. Riječ je o postupcima kojima (igrani) filmovi, baš kao i brojna književna djela prije njih, odvlače pozornost od prizora i upućuju gledatelja na same sebe, na vlastitu tekstualnost i iskonstruiranost, a u novije se vrijeme može govoriti čak i o trendu u igranome filmu, premda je metafikcionalnost ranije bila tipičnija za dokumentarni i eksperimentalni film.

U filmu Woodyja Allena Meci nad Brodwayem (Bullets Over Broadway, 1994) junaci, primjerice, raspravljaju o najboljim načinima motivacije likova, a u Fellinijevu Osam i pol (1963) Marcello Mastroianni tumači lik filmskoga redatelja Guida, koji, nakon uspješne karijere (s brojem filmova adekvatnim Fellinijevu), zapada u kreativnu krizu. Iako su brojne metapozicije koje Fellini zauzima u tom klasičnom filmu — prvenstveno treba naglasiti da je ovdje riječ o »filmskom stvaraocu kojega zaokuplja proces stvaranja«. Na primjerima filmova Jean-Luca Godarda, Quentina Tarantina i drugih autora, ova studija objašnjava bit metafikcije te nabraja njezine najtipičnije stilske postupke.

Vanja Obad