Od filma do knjige

Željko Radivoj

Dok sjedimo pod nadstrešnicom, u dubokoj hladovini, i pijemo orošeno pivo, Željko odgovorno nosi zelenu kiruršku masku koju je tek spustio niz bradu, a ja se malo ludiram, kao i obično. Gledamo kako sa svim mjerama opreza u ovo koronsko vrijeme dostavljači hrane dolaze po obroke i raznose ih gladnim purgerima pa smo sretni što i mi nismo među njima. Pruža mi preko stola, na dar, ekološku platnenu vrećicu s logom Noći kazališta što je održana 16. studenoga 2019., i u njoj dvije knjige, Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića, izdanje Školske knjige iz 1986. te knjižicu Poezija pjesnika i pisca Cesara Pavesea (Santo Stephano Belbo, blizu Torina, 9. rujna 1908.-Torino, 27. kolovoza  1950., kad je dva tjedna prije navršene četrdeset i druge u nekom hotelu počinio samoubojstvo, mnogi tvrde jer se bojao mogućega novog rata, drugi, a to je svakako  romantičnija i ljepša verzija, zbog ljubavi, iste godine kad je posthumno objavljena njegova zadnja zbirka Doći će smrt i imat će tvoje oči) koju je, u Biblioteci Orion, izdala Željkova Mladost daleke 1967. godine, i prije nego je postala njegova. Tebi će koristiti više nego meni i mojima, kaže sa svojim sjetno-ironičnim osmijehom, a ja se pitam koja je poruka? Ja sam rođen u rujnu, on je suptilan i strastveni umjetnik….. a, tko će ga znati?   

Prva obiteljska fotografija, Željko je najmanji

Željko Radivoj rođen je sudbonosne 1948. u Donjim Andrijevcima, u Slavoniji, gdje su mu i otac i majka radili kao poštari koji su se prema potrebama posla selili ovamo i onamo sve dok 1961. godine nisu stigli do Zagreba. Rano je, s tek sedamnaest, postao članom Kinokluba Zagreb, a već iduće godine snimio i svoj prvi film, Maturalnu radnju. Od samoga dolaska u klub postaje asistentom tehničkom tajniku i klupskoj legendi Vladimiru Hoholaču, inače umirovljenom kemijskom tehničaru iz Tvornice filmova i fotopapira Fotokemika, koji je u vlastitoj kupaonici u zagrebačkoj Cesarčevoj ulici i razvijao klupske filmove te snimatelju mnogih od njih, među ostalim  i filma Diverzija na telefonsku centralu snimljenog 1961., one iste godine kad su Radivoji došli do Zagreba, redatelja, scenarista i montažera Ive Lukasa, kad mu je asistent kamere bio Zoran Tadić, kasnije slavni redatelj i autor dokumentarnih i igranih filmova. Vladek je svakoga četvrtka redovito, a ostalih dana prema potrebi i vrtio projekcije, brinuo o tehnici, a Željkec od njega puno toga naučio i dvije godine kasnije preuzeo dužnost.

Nastavio je snimati pa je vrlo brzo pala i prva nagrada, doslovno prva, za film Crveno i crno prikazan naFestivalu amaterskog filma u Somboru 1967. godine. Od 1968. počinje surađivati na akcijama Narodne tehnike i Kino saveza Hrvatske, vodi filmske projekcije na republičkim i državnim revijama i MAFAF-u (do 1972.), kao i kinotečaje gdje god treba, od Prijedora, Gospića, Fažane do Kosnice (posebno na  Omladinskim radnim akcijama Sava), i sve do 1975. prezentira kinoamaterizam na zajedničkim akcijama Narodne tehnike i KSH (Pazin, Daruvar i drugdje). Zbog povećanog angažmana u klubu i Narodnoj tehnici, jer se uz dužnost tehničkog tajnika i snimanje kolegama bavio i glumom (to je vrijeme intenzivnog druženja i uzajamnog pomaganja s Đurom Crnobrnjom, Marijanom Hodakom, Ivom Lukasom, Krešimirom Lesselom, koji će mu poslije postati i vjenčani kum, i drugima) pa malo zanemario autorski rad, nije ostvario dovoljno dodatnih nagrada za željenu titulu majstora amaterskog filma za koju je kandidaturu zaslužio 1973. godine.

Mladi član KKZ, snimio Željko Haberštok

U to vrijeme u KKZ snima filmove Sinusoide (1966.), Odraz (1967.), Odisea (1970.),   Prisutni (1971.) za koji osvaja Zlatni ključ Novog Sada, na Festivalu 8mm amaterskog filma Jugoslavije 1972. odnosno svoja dva najcjenjenija filma iz toga razdoblja, Mr. Chips, to smo mi! (1969.) koji je dobio treću nagradu na Medklupskem festivalu I. Kategorije v rojsnom mestu slovenskog filma, Ljutomer, Jeruzalem 1970., Nagradu za montažu na Festivalu amaterskog filma Jugoslavije, Leskovac 1971., Zlatni ključ Novog Sada na Festivalu 8mm amaterskog filma Jugoslavije, Novi Sad1971.i Diplomu za režiju, na istom festivalute drugu nagradu na Festivalu amaterskog filma, Sombor 1972.odnosno Iris (1971.) nagrađen Zlatnim ključem Novog Sada na Festivalu 8mm amaterskog filma Jugoslavije 1973., nagradom TV emisije „Mi mladi“, Zagreb1973.i nagradom Festivala Čovjek i more, Zadar 1973.

U međuvremenu je diplomirao na Višoj grafičkoj školi i apsolvirao na Ekonomskom  fakultetu u Zagrebu. Nakon ženidbe i odsluženja vojnog roka prestaje s aktivnim radom u klubu i zapošljava se, od 1977. do 1993., kao propagandist u IRO Mladost, na plasmanu knjige. Inicijator je dotad nepoznate metode u Jugoslaviji, slanja prospekata na traženi segment kupaca knjiga putem profiliranih časopisa i magazina, a prvo ubacivanje separata/prospekta bilo je 1978. godine u magazinima Sam svoj majstor i Fotokino revija, za knjigu Fotopriručnik. Odmah potom ponavlja se slična akcija za sjajnu knjigu Uređenje stana u magazinima Sam svoj majstor i Naš dom. Zbog dobrih rezultata je s tim načinom oglašavanje nastavljeno sve do polovice osamdesetih. Željko je uvijek imao dobrih ideja, ali je ponekad bio neprepoznat. I danas s velikom ljubavlju govori o tim danima, pa je očito da ga je njegov put od filma do knjige trajno i životno obilježio.

Raspad Jugoslavije posebno se osjetio i u izdavaštvu. Već krajem 1988. su ideološke razlike uzrokovale slom godinama stvarane mreže tržišta knjiga. Ipak, preživljava u Mladosti do jeseni 1993., potom kratko radi, na ugovor, u Mladinskoj knjizi, slijedi jednogodišnje razdoblje na burzi rada te otvaranje ne pretjerano uspješnog obrta vezanog uz plasman knjige. Konačno se na poziv Vere Robić-Škarica skrasio, od 1. listopada 1996. godine, u Hrvatskom filmskom savezu kao stručni suradnik, odnosno kasnije kao voditelj tehnike.

Porttret iz donjeg rakursa

Dvije godine mu je trebalo za novi autorski početak. Tako 1998. snima svoj prvi video Zapis (treća nagrada na 30. reviji Hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u Zagrebu) pa u produkciji KKZ Katkad (2000.) i s Tomislavom Gotovcem i Damirom Čučićem Majsko jutro matorog fauna (2001.), a iste godine nastaju Iskorak (treća nagrada na 33. reviji Hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u Daruvaru) te Digital inside. Godinu poslije snima Praznik rada i Rubikon (prva nagrada na 34. reviji Hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u Splitu, prikazan i u programima Alternative filmvideo festival, Beograd te One take film festival, Zagreb), a iduće godine Kontrapunkt, Kako je krenuo film festival u Velom mistu 22. rujna 2003. i Privid. Slijedi Na ekranu se ništa ne miče Peter Kubelka koji nastaje 2004., a Fajrunt i Pogled s prozora (posebna diploma na 37. reviji Hrvatskog filmskog stvaralaštva u Đurđevcu) 2005. Nakon toga ubrzava pa u 2006. snima Zagreb, rano ujutro (prva nagrada na KRAF-u u Rijeci), Povjetarac (posebna diploma na 38. reviji Hrvatskog filmskog stvaralaštva u Samoboru) odnosno Povjetarac–KV i Sraz u koautorstvu s A. G.  Laurerom /Tomislavom Gotovcem te Neispijena čaša vode. Veliki bijeli i Peter Kubelka, Stav, Sjećanje na crni kamen i Jedanaesti rujna snima 2007., a Dva svijeta, Proljeće na baušteli (druga nagrada na 40. reviji Hrvatskog filmskog stvaralaštva u Zagrebu i u programu DHF), Podne, Na kavi kod Maršala, Demokracija i Balkanska pita (u posebnom programu Alternative filmvideo, Beograd i u programu DHF, Zagreb) 2008, Iduće godine nastaju Kušnja (pobjednik Gledališta KKZ), Jedna je vrana i Živjeti art-KV (u posebnom programu na Alternative film/video, Beograd 2009. i u programu DHF, 2011.), dok su iz 2010. Eksponat, Alamo-posveta Tomu Gotovcu, Fešta od raki-po domaću (prva nagrada na Gastro film festu, Osijek), Jesen Hrvata, K 1-nebo puno oblaka (u programu 60 sekundi hrvatskog filma), Na pola puta, Pogled s galerije i Završni krug (u programu Alternative filmvideo Beograd).

Plodna je bila i 2011. kad snima Egzemplar (prva nagrada na 60 sekundi hrvatskog filma, Zagreb), Pansini-u podrumu socijalizma („…sada mi izgleda da je Vaš Pansini moj najbolji portret, najvećim dijelom jer je rekapitulacija i naknadni kritički odnos prema vremenu i snimljenim filmovima, a ima i neki pogled na život, što mi se sviđa…“ rekao je Pansini), Serenissima-Tomu u pohode („…tako i ovaj film govori: tu negdje iza ovih zidova nalazi se Tom Gotovac, pokraj njega prolaze ljudi, brodovi, ništa o njemu ne znaju, a on ipak napućuje ovaj grad…“, još jedan Pansinijev citat), Začudnost kaosa (posebna diploma na 43. reviji Hrvatskog filmskog stvaralaštva, Pula), Zlu ne trebalo (prva nagrada na Gastro film festu, Osijek) i Una birra a Venezia (prva nagrada na 60 sekundi hrvatskog filma, Zagreb). Iduće 2012. snima Živjeti art 77 (za kojeg je Mihovil Pansini tvrdio da jenjegov najbolji film o Gotovcu, odnosno da bi Radivoj „…morao sačiniti popis svojih filmova o Gotovcu, samo onih koji se dopunjuju, koji se ne ponavljaju, koje bi Institut nudio i preporučivao svima koji žele razumjeti tko je bio i kako je živio, kako osjećao, kakav je gubitnik i kakav dobitnik bio Tom Gotovac, i da bi to mogao samo Radivoj sačiniti, jer najbolje poznaje snimljene filmove, a osobito Toma Gotovca…“), Fotoni prošlosti-Beogradska ljubavna priča (nagrada publike na 44. reviji Hrvatskog filmskog stvaralaštva, Đakovo), Found footage-Mr Chips, Izvan kruga i Maneštra (posebna diploma na Gastro film festu, Osijek) a 2013. Krajiška 29 x2–koautor Tom Gotovac, Kristalna rešetka vremena, Tanjur trešanja-za Toma i Šamana (prva nagrada na Gastro film festu, Osijek) i Skandal u Metropoli.

S Verom Robić u Puli, 1968.

Ponosan je na suradnju s najmlađima u vrijeme rada u HFS-u. Pomagao je učenicima osnovnih i srednjih škola u svladavanju filmske abecede i uživao u postignutim uspjesima. U Hrvatskom filmskom savezu, osim redovnih poslova, vodi i nadzor (i pomoć) nad montažom filmova brojnih udruga iz Šibenika, Zadra, Bjelovara, Zagreba... A ponosan je i na činjenicu da je od 1998. arhivirao sve pristigle filmove, i one koji su ušli u službenu konkurenciju revija i one koji to nisu ostvarili, i time obogatio arhiv za nekoliko tisuća naslova koji bi inače bili izgubljeni. Vrijednost tog poteza dobivat će na značenju svakom novom godinom, svakom novom dekadom.

Posebno je poglavlje njegova autorskoga rada suradnja s Tomom Gotovcem, od 1998. do 2008., kada je djelovao u svojstvu snimatelja, montažera i pomoćnika redatelja. Tako su 2000. nastali Tramvaj 406 (prva nagrada na 32. reviji Hrvatskog filmskog stvaralaštva, Zadar), gdje je bio montažer i Hatari, pa Dead man walking iz 2003., pomoćnik redatelja i  montažer (među deset najboljih ostvarenja na Alternative film festival, Beograd 2005., za koji je Pansini ustvrdio „…da je Gotovac volio film što se vidi barem iz dva kadra njemu (Pansiniju) poznatih filmova, prvi je zagrljaj iz filma Mjesto pod suncem, a drugi skupina kino-amatera iz KKZ na obali Save, kadrovi koji su mu od ranije trajno u sjećanju te zadnji kadar u kojem Gotovac prolazi kroz rampu (put u smrt)), koji je vjerojatno Radivoj dodao i tako dobro zatvorio film…“), Cesar Franck Wolf Vostell, snimatelj i montažer (Nagrada Oktavijan Miletić na DHF, Zagreb i među deset najboljih ostvarenja na Alternative film festival, Beograd), suradnja u izradi serija videoradova Osjećaji 1-7, Mjesto pod suncem 1-3, Glenn Miller ili kako je U.S.A pobijedila Europe, Sjećanje na Hoagy Carmichaela, Osjećaj 8 i 9, Proroci te Performance tapes 1-4, gdje je biomontažer, a snimljen je u produkcija HFS-a 2009.

Filmski prosvjetitelj sedamdesetih

Ostvarili su i nekoliko koaautorskih filmova, Praznik rada, Sraz, Krajiška 29 x2 (Slobodan Šijan je rekao kako „…smatra da bi bilo od izuzetnog značaja da se ovaj materijal priredi za javno prikazivanje i prezentaciju i to u formi koja bi odgovarala Tomovoj sklonosti ka upotrebi dugog kadra, materijal za to pruža mogućnosti, jer je veštom snimateljskom rukom Željka Radivoja i njegovim informisanim propitivanjem Toma uspešno iz date situacije izvučen maksimum, a da je pri tom poštovano  jedinstvo prostora i radnje, kao i kontinuitet kadra…“), a snimio je i desetak filmova o Tomu u kojima je scenarist, snimatelj, redatelj i montažer, među kojima Rubikon, Živjeti art 77, Balkanska pita, Fotoni prošlosti–beogradska ljubavna priča i drugi. Preostaje mu još sređivanje tog izuzetno značajnog opusa vezanog uz našeg najznačajnijeg performera i autora art filma. Naravno, jednako važno je bilo prijateljstvo koje se razvilo s Gotovcem, svi oni beskrajni sati razgovora, razmjene mišljenja, prepirki i mirenja, smijeha kojih se sjeća s odanošću i sjetom.

U mirovinu je otišao krajem 2013. godine, a nastavio se baviti filmom pa je tako 2014. snimio Putovanje mrežom neurona u koautorstvu sa sinom Krešimirom, Restl–koautor Tom Gotovac, Noćna šetnja i O adaptaciji i palenti (prva nagrada na Gastro film festu, Osijek), 2015. Knifer in motion, autoironičan Hrvatski lonac–penzionerski (prva nagrada na Gastro film festu Osijek), Skywalkers, Summer is in the air, Idu dani s koautorom, unukom Lukom Radivojem, Dog day, Proljetna rapsodija (posebna diploma na Gastro film festu, Osijek) i Tempi passati, a 2016. Projara, zlevanka–balkanska zaherica, Pastrve na mrkvi, Jazz Trilogy–posveta Tomu Gotovcu, Mihovilu Pansiniju i Ivanu L. Galeti, Američke priče, Nemir u duši i Zaljubljeni do ušiju. Zadnjih godina je i dalje aktivan, pa 2017. snima Kratki kurs iz filmske povijesti–koautori Tom Gotovac i Lordan Zafranović, Usputne priče/Božji prst, Koža&Tom, Usputne priče/Oko sokolovo, Usputne priče/Od Galete do Gotovca, Usputne priče/Sretno doba, Usputne priče/O fanaticima filma (prikazan u programu 50. revije Hrvatskog filmskog stvaralaštva, Zagreb 2018.), Usputne priče/Nemoj me jebat!, Usputne priče/After performance, Usputne priče/Prebiranje po memoriji te Čaša puna žuči (film  koji nije za javno prikazivanje!). Ribe ribe kost nastaju 2018., a Poslije kiše 2020.

Željko Radivoj je među malom skupinom autora koji su u Kinoklubu Zagreb bili (i još su) aktivno angažirani više od trideset godina, svojevremeno je u KKZ i pokrenuo Sekciju fosila, čiji je najčešće bio jedini član iako je uspio s vremena vrijeme nagovoriti još neke, sudjeluje i danas na klupskim natjecanjima ali i na skupštinama i drugim oblicima djelovanja, spreman je uvijek dati savjet, pomoć ili informaciju i nađe strpljenja za svakoga.    



Snima i dalje, promičući poetski video, najčešće s malim brojem kadrova, često i samo u jednom.

Duško Popović

popovicdusko@yahoo.com

16.09.2020.