NAGRADA VEDRAN ŠAMANOVIĆ 2014.
OBRAZLOŽENJE NAGRADE „VEDRAN ŠAMANOVIĆ“
Dobitnik: Toma Šimundža za eksperimentalni film PINOKIO, produkcija: UMAS, Split
Utemeljena u počast prerano preminulom filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću, te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010, godišnja nagrada „Vedran Šamanović“ i ove se godine dodjeluje “filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”. Prema pravilniku koji supotpisuje pet filmskih udruga-osnivačica (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez), u konkurenciju za nagrade ulaze svi hrvatski filmovi javno prikazani od 30. lipnja prethodne do 1. srpnja tekuće kalendarske godine.
Nakon uvida u cjelokupnu hrvatsku filmsku produkciju prikazanu u zadanom razdoblju, tročlani žiri u sastavu – Željko Luketić (filmski kritičar, HDFK), Katarina Zrinka Matijević Veličan (filmska redateljica, DHFR) i Diana Nenadić (filmska kritičarka, HFS), najsnažnije argumente za nagradu „Šamanović“ pronašao je u kratkom eksperimentalnom filmu PINOKIO autora Tome Šimundže, u produkciji Umjetničke akademije u Splitu.
Obrazloženje
Odbacivanje naracije kao konvencije igranofilmske kinematografije jedna je od generičkih značajki eksperimentalnoga filma, samo što se autori skloni ovome filmskom rodu s radostima mainstream pripovijedanja “obračunavaju” na razne načine. Izbor Tome Šimundže u ovom osebujnom eksperimentu nije neuobičajen, ali postiže začudne učinke: autor naraciju dovodi u pitanje samim pokušajem snimanja narativnoga filma o suvremenoj verziji Collodijeva lažljiva lutka, koji voljom eksperimentalnog koncepta potkopava kako prikaz i fabuliranje, tako i glumačku igru i režiju.
Šimundžin Pinokio pritom izgleda kao da je sastavljen od samih otpadaka: neupotrebljivih dijelova snimljena materijala, u kojima su zabilježene nejasne, proturječne ili neproduktivne redateljeve upute glumcu, njegova vika i psovke, šeprtljavo odigrane glumačke scene ili prizori u koje su se tijekom snimanja umiješali navodni slučajni prolaznici. U igri su stalni međusobni nesporazumi glavnih protagonista – glumca koji glumi Pinokija i redatelja koji se čuje iza kamere, ali ne vidi – kao i njihovi nesporazumi sa samima sobom i okolinom, praćeni šlampavim i nerazgovjetnim vizualnim zapisom, kao da snimatelj/redatelj nije imao nikakvu kontrolu nad kamerom, da bi je na kraju nesipravnu vratio ljutitu iznajmljivaču.
Paradoksalni je učinak Šimundžina duhovita autorefleksivnog eksperimentada u konačnici ipak zadržava natruhe nekakve priče, samo što je to priča o nemoći filmskog kazivanja, u kojoj nevještog dijegetskog redatelja u “filmu unutar filma” na kraju zamišljamo s Pinokijevim dugim nosom, a redatelja Pinokija kao zaigranog istraživača koji pokazuje kako se od nesuvislog filmskog materijala može napraviti suvisao film.